Moji prijatelji

– Kad te tako pogledam, nikad ti ne bih prišao kad si ozbiljna. – kaže Nikola dok sedimo u busu. Okrenem se sa zbunjenim izrazom na licu. – Mislim, da sam sad kao neki tip koji bi da te muva… – Zašto? – Pa zato što izgledaš namršteno i opasno. Više opasno… Jao, ja sadНаставите читати „Moji prijatelji“

Hvala ti, Deda Mraze!

Prošle godine sam ranije pisala Deda Mrazu. Bila je to jedna gadna godina. Sve što sam mogla da ispustim, otelo mi se, nespretno i trapavo, onako kako nesigurno dete lomi figurice od kristala prenete iz neke daleke zemlje i stavljene na donju policu, na vidljivo mesto. Onda se one raspadnu u paramparčad, a dete seНаставите читати „Hvala ti, Deda Mraze!“

Lekcija iz gradskog prevoza (IX)

Sela u 26. Ne znam šta me to motiviše da u gradskom prevozu mislim o filozofskim temama. Ovog jutra mi je kosmička dinamičnost na redu. Setila sam se kako mi je jedan drug koji ima emotivni pogled na svet sličan mom rekao: „Ja kad zapadnem u takvo slobodnolebdeće stanje sklono opasnom padu, zamolim Kosmos daНаставите читати „Lekcija iz gradskog prevoza (IX)“